Radosne i mirne božićne blagdane
Dzień Praw Człowieka, ang. Human Rights Day – święto obchodzone corocznie 10 grudnia, ustanowione przez Zgromadzenie Ogólne ONZ (rezolucja 423 (V) z 1950 roku) w rocznicę podpisania Powszechnej deklaracji praw człowieka w 1948 roku. Dzień ten poświęcony jest orędownikom praw człowieka na całym świecie, którzy dążą do zapewnienia ochrony własnych praw oraz praw innych i wkładają wiele wysiłku w działania zapewniające przestrzeganie ich na co dzień. Wielu z nich jest za to prześladowanych, pozbawianych pracy czy niesłusznie więzionych. Obchody międzynarodowego Dnia są okazją do uczczenia ich odwagi i osiągnięć. Sekretarz generalny ONZ w swym przesłaniu z 2010 roku z okazji Dnia Praw Człowieka powiedział:
Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se na dan kada je 1948. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Opću deklaracija o ljudskim pravima. Deklaracijom je prvi puta u povijesti čovječanstva priznato pravo svih ljudi na "život, slobodu i sigurnost... bez ikakvih razlika". Bilo je to jedno od prvih velikih postignuća tek osnovanog UN-a. Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se 10. prosinca svake godine diljem svijeta. Dan ljudskih prava formalno je ustanovljen na 317. Plenarnoj sjednici Opće skupštine UN-a 4. prosinca 1950. kada je usvojena rezolucija 423(V) u kojoj se pozivaju sve države članice kao i druge zainteresirane organizacije na obilježavanje ovog dana.
Izvori: Międzynarodowy Dzień Praw Człowieka
Međunarodni dan ljudskih prava
Władysław Reymont (pravo ime Stanislaw Wladyslaw Rejment) poljski je pisac, prozaik i novelist, jedan od glavnih predstavnika realizma s elementina naturalizma u prozi Mlade Poljske. Sin je seoskoga orguljaša. Od 1880. živio je u Varšavi, radio kao krojački šegrt. Od 1884. član je putujućih kazališta i službenik na željeznici. Od 1895. putovao je Europom (Italija, Belgija, Velika Britanija, Francuska). Nakon I. svjetskog rata dva puta boravio je u SAD-u. Od 1920. živio je na vlastitom imanju. U književnosti se pojavio kao pjesnik i izvjestitelj, a kasnije i kao romanopisac. U listu Tygodnik Ilustrowany objavio je 1894. zapaženu reportažu o hodočašću u Jasnu Goru. Pod utjecajem Dostojevskoga napisao je roman Fermenty. Autor je romana Obećana zemlja (Ziemia obiecana) koji govori o promjenama društvenih odnosa izazvanih industrijalizacijom u građanskoj sredini grada Lođa u Poljskoj. Manji dio njegova stvaralaštva čine pjesme. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1924. godine za djelo Seljaci (Chłopi). U tom romanu suprotstavlja primitivnu pohlepu i egoizma prvih poljskih kapitalista s prirodnim skladnim životom na selu. U novelama zaokupljen je spiritizmom (Uoči svitanja, Przed świtem), revolucijom (Idila, Sielanka) i borbom za neovisnost (Ave Patria) Postupno je u prozu uvodio elemente groze i parapsihologije, što je kulminiralo razmjerno neuspjelim romanom Vampir (Wampir). U povijesnoj trilogiji Godina 1794. (Rok 1794) bavio se političkim i društvenim okružjem posljednje godine uoči diobe zemlje.
Njegova djela prevođena su i na hrvatski jezik.
Najvažnija njegova djela: Seljaci, Obećana zemlja, Uoči svitanja, Idila.
Rođen je u siromašnijoj plemićkoj obtielji u okolicama Vilniusa. Kada mu je bilo dvadeset godina, uhitili su ga zajedno s bratom Bronislavom i poslali u progonstvo u Sibir. Nakon što se vratio u Vilnius 1892. godine sudjelovao je u osnivanju Poljske socijalističke partije i postao glavni urednik njena lista. Zagovarao je aktivno sudjelovanje socijalista u borbi za nezavisnost Poljske. Uhićen je 1900. godine, ali je uspio pobjeći iz zatvora i prijeći u austrijski dio Poljske (Galicija). Radio je na osnivanju začetaka poljskij oružanih snaga u Galiciji, a kada je izbio Prvi svjetski rat, s njima je ušao na teritorij pod ruskom vlašću, nadajući se da će tako potaknuti izbijanje ustanka protiv Rusije. Bio je zapovjednik legija, koje su osnovane da se bore protiv Rusije na s trani Centralnih sila. Ipak, odbio je prisegnuti na vjernost Njemačkoj te je zbog toga interniran. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, stao je na čelo preporođene poljske države, organizirao njene institucije i vodio borbe za njezine granice. Želio je da između Poljske i Rusije nastanu države (za koje se nadao da će ući u konfederalni odnos s Poljskom) pa je zbog toga pokrenuo vojne akcije protiv boljševika. U trenutku najveće opasnosti, kada se boljševička vojska našla kod Varšave 1920. godine, zapovijedao je bitkom u kojoj je protivnička vojska poražena i potisnuta prema istoku. Nakon 1923. godine povukao se iz političkog života, ali već tri godine kasnije izvršio je državni udar i ponovo preuzeo vlast u Poljskoj (iako formalno nije vršio najviše dužnosti, već samo prijelaznu funkciju premijera i ministra obrane). Uveo je autritarni sustav vlasti i sve do svoje smrti 1935. imao je odlučujući utjecaj na poljsku politiku.
Jan Długosz grb Wieniawa (lat. Ioannes Dlugossius Longinus; rođ. 1. prosinca 1415. u Stara Brzeźnica, um. 19. svibnja 1480 u Krakovu) - poljski povjesničar, svećenik, tvorac djela Historia, kroničar, geograf, prvi poljski heraldičar, diplomat; odgajao sinopve Kazimira Jagelovića,. Rodio se u plemićkoj obitelji. Studirao je na Krakovskoj akademiji, a 1431. postao je pisar na dvoru krakovskog biskupa Zbigniewa Oleśnickog. To mu je omogućilo ostvarenje u karijeri pa je nakon svećeničkog posvećenja 1440. obnašao visoke crkvene dužnosti. Proslavio se i kao istaknuti diplomat u pregovorima s Teutonskim redom prije sklapanja mira u Torunju (1466.) pa je u znak priznanja postao učitelj sinovima kralja Kazimira Jagelovića. Poslije je više puta bio kraljevski poslanik na pregovorima u Češkoj i Ugarskoj. Nije primio ponuđenu mu nadbiskupiju u Pragu. Smrt ga je zatekla 1480, dok se pripremao preuzeti nadbiskupiju u Lavovu. Tijekom svoje crkvene karijere bio je darovatelj i utemeljitelj mnogih crkava te triju domova za studente Jagelonskog sveučilišta. Ostao je zapamćen ponajprije kao povjesničar. Njegovo najveće djelo pisano na latinskom jeziku - Povijest Poljske - obuhvaća razdoblje od legendarnih vremena do autoru suvremenog 15. stoljeća. Pisana je prema arhivskoj građi, a sadrži podatke i o južnoslavenskim narodima.
Podrijetlom je iz sitnoplemićke obitelji. Studirao je književnost u Vilniusu, od 1819. do 1823. godine gimnazijski nastavnik u Kovnu. Stekao je vrlo solidnu naobrazbu, dopunjujući je samoobrazovanjem u društvu prijatelja s kojima je osnovao Filomatsko društvo (1817.). Ondje je pisao prve pjesničke pokušaje u klasicističkom duhu. Odvojen od prijatelja, prolazio je kroz krizu, potaknutu smrću majke te udajom M. Wereszczakówne, Maryle – objekta platonske ljubavi i uskoro pjesničkog ideala. Godine 1922. u Vilniusu je izišao prvi svezak Pjesama (Poezje), koji sadrži Balade i romance (Ballady i romanse) te druge pjesme; njegova je pojava prijelomna i smatra se početkom romantizma u poljskoj književnosti. Slijedi drugi svezak Pjesama (Poezje, 1823) s poemom Grażyna te 2. i 4. dijelom Dušnog dana (Dziady). Pod optužbom za urotničku djelatnost, 1823. u Vilniusu je carski namjesnik Novosilcov pokrenuo proces protiv Filomata, pa Mickiewicz šest mjeseci provodi u zatvoru. Osuđen je na izgon u Rusiju (Sankt Peterburg, Odesa i Moskva do 1828.). Ondje nastaju ciklusi ljubavnih Odeskih soneta (Sonety odeskie) te – nakon putovanja po Krimu – putopisno-metafizičkih Krimskih soneta (Sonety krymskie), oba objavljena u Moskvi 1826.: prvi s prevagom klasicističko-sentimentalističke poetike, drugi – kao vrhunac romantične lirike. Mickiewicza već tada smatraju pjesničkim genijem. Budući da je prijateljevao s ruskom intelektualnom elitom (A. S. Puškinom i dr.), ostvario je niz (salonskih) veza pa boravak u Rusiji ne nalikuje na kaznu; no, nakon objavljivanja poeme Konrad Wallenrod (Sankt Peterburg, 1828.), u kojoj je pokrenuo problem rodoljubivog makjavelizma i koja je izazivala Novosilcovu sumnju, pjesnik je u svibnju 1829. napustio Rusiju. Prije toga tiskano je dopunjeno dvosveščano izdanje Pjesama. Potom je otišao u Berlin, Prag, Karlsbad; u Weimaru je posjetio J. W. Goethea, u Bonnu A. W. Schlegela, zatim stiže u Rim, sa Z. Krasinskim posjećuje Švicarsku. Svu poeziju nastalu u tom razdoblju tiskao je u trećem svesku Pjesama (Poezje, 1833). U Pariz je stigao polovicom 1831., a odatle, s lažnom putovnicom, brzao preko Leipziga i Dresdena u Velikopoljsku, ne bi li se priključio ustanku, ali svi pokušaji prebacivanja postaju besmisleni jer se ustanak već ugasio. Vratio se u Dresden, gdje su, u tri mjeseca, nastale neke važnije pjesme to 3. dio Dušnog dana, "kvintesencija" poljske romantične drame. Iduće razdoblje (1832. – 1839.) Mickiewicz je u Parizu, a njegov angažman usmjeren je na poljsku emigraciju, na osmišljavanje duhovnog programa nakon poraza ustanka - poljskog mesijanizma – koji tumači u Knjigama poljskog naroda i poljskog hodočasništva (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego, 1832), te na književnost u funkciji održavanja nade: riječ je o nacionalnom, idiličnom epu Gospodin Tadija ili Posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834.), remek-djelu poljske književnosti. Napisao je i dvije drame na francuskom jeziku, ali ih nije uspio postaviti na pariške pozornice. Razočaranja su sve dublja: Mickiewicz upada u vjersku krizu, povlači se iz javnog života i prestaje pisati. Godine 1834. oženio se s Celinom Szymanowskom, s kojom je imao šestero djece i, bez stalnog zaposlenja, živio na rubu bijede. Od 1839. predavao je rimsku književnost na sveučilištu u Lausanni (gdje je nastao ciklus tzv. lozanske lirike), ali je već 1840. prihvatio poziv da predaje slavensku književnost na Collège de France u Parizu; učinio je to pod utjecajem mističnog naučavanja Andrzeja Towiańskoga, ali pod pritiskom poljske i francuske javnosti 1844. dobiva otkaz. Nakon razlaza s Towiańskim osniva vlastitu sektu u duhu kršćanskog socijalizma. Godine 1848. otišao je u Rim tražiti od pape da stane na čelo narodno-preporodnih pokreta u Europi; osnovao je poljske legije; u Parizu, zajedno s francuskim socijalistima, utemeljio je dnevnik "La Tribune des Peuples" – vjerujući u napoleonsku ideju i revolucionarni preobražaj kontinenta. Nakon zabrane lista radio je kao knjižničar. Po izbijanju Krimskog rata, 1855. je otišao u Tursku, ne bi li potaknuo organiziranje poljskih legija. Umro je po nekima otrovan, ali najvjerojatnije od kolere. Mickiewicz je ne samo najveći poljski pjesnik, već i najveći duhovni autoritet, čije je djelovanje – i ne samo pjesničko – bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne svijesti. Njegovo književno djelo referentno je u odnosu na veći dio poljske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Ipak, izazivalo je i sporove, a često se prisvajalo kao argument u ideološko-političkim raspravama. Mickiewicz je nedvojbeno veliko ime poljskog romantizma, njegov ideolog i prvi pjesnik, liričar "malih-velikih" stvari; on je prevladao goetheovsko-byronovski uzorak romantizma, začetnik je velike poljske romantične drame (Dušni dan), historiozof i mesijanist, ali i pjesnik koji sretno spaja prošlo, sadašnje i buduće: sentimentalizam, romantizam i realizam (Gospodin Tadija) te na taj način otvara put daljnjem razvoju poljske književnosti. Reformirao je poljski jezik te bitno utjecao na njegovu standardizaciju. Snažno je odjeknuo u pjesništvu hrvatskih romantičara. Djela: Pjesme, Grażyna, Soneti, Gospodin Tadija ili Posljednji nasrt u Litvi Konrad Wallenrod, Dušni dan (Dziady), Knjige poljskog naroda i poljskog hodočasništva, Slavenska književnost
(Izvor https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesno_sredi%C5%A1te_Var%C5%A1ave)
Prvi posjet
Papa je prvi put posjetio Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. godine. Papa je sletio u zagrebačku zračnu luku, gdje su ga dočekali tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Hrvatska zemlja prinesena mu je u posudi kako bi je poljubio. Nakon pozdravnih govora, papamobil ga je dovezao do Plesa do zagrebačke Katedrale, a cijelim putem su ga pozdravljali mnogobrojni građani. Molio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca u Katedrali. Za njega je rekao da je "najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve". Dan kasnije predvodio je svetu misu na zagrebačkom hipodromu, kojoj je prisustvovalo gotovo milijun vjernika, što je najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti. Poručio je okupljenim vjernicima, da imaju hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, osloboditi srce od mržnje i osvete. Mlade je pozvao, da se odupru napasti nasilja i grade budućnost na suživotu, dijalogu i suradnji. Hrvatskom narodu poručio je, da postane vjeran kršćanskim korijenima.
Pierwsza wizyta
Papież po raz pierwszy odwiedził Chorwację 10 i 11 września 1994 roku. Samolot papieża wylądował na zagrzebskie lotnisko, gdzie go doczekali ówczesny prezydent Chorwacji Franjo Tuđman i Kardynał zagrzebski Franjo Kuharić. Papieżowi przyniesiono chorwacką ziemię, żeby ją pocałował. Po powitalnych słowach papamobil wiózł Ojca Świętego od lotniska do zagrzebskiej Katedry a przez całą drogę witali go liczni ludzie. Modlił się na grobie kardynała Alojzego Stepinca w Katedrze. Powiedział o nim, że "kardynał jest najjaśniejszą postacią i rzeczywistym człowiekiem Kościoła". Dzień później odprawiał Mszę świętą na zagrzebskim hipodromie,, na której uczestniczyło prawie milion wiernych co była najbardziej odwiedzona msza w chorwackiej historii. Zgromadzonym wiernym powiedziała, żeby mieli odwagę wybaczyć i przyjąć bliźniego, uwolnić serce od nienawiści i zemsty. Zaapelował do młodych, aby stawiali opór nad przemocą i budowali przyszłość na współżyciu, dialogu i współpracy. Chorwatów poprosił, aby pozostali wierni chrześcijańskim korzeniom.
Drugi posjet
Prilikom drugog posjeta od 2. do 4. listopada 1998. godine posjetio je Zagreb, Mariju Bistricu i Split. Prvi dan posjeta nakon pozdravnog govora na Plesu, govorio je vjernicima pred zagrebačkom katedralom. Sljedeći dan na svetoj misi proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici pred velikim brojem vjernika, njih oko 500 tisuća. Papa je naglasio da je Alojzije Stepinac hrabro izložio svoj život za svjedočenje Evanđelja i jedinstvo Crkve. Poslijepodne, papa je u nuncijaturi u Zagrebu primio predstavnike kulture. Istaknuo je kako je konačna svrha kulture služiti pravome dobru. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, Sveti Otac posjetio je Split. Služio je svečanu svetu misu na splitskom Žnjanu. Dio vjernika došao je na brodicama. Hrvate je pozvao da grade demokratsku državu, kako bi se nadvladalo poratno stanje i dosegli plemeniti ciljevi, za kojima Hrvatska teži.
Druga wizyta
Podczas drugiej wizyty od 2 do 4 października 1998 roku, papież zwiedził Zagrzeb, Marię Bistricę i Split. Pierwszy dzień po powitalnych słowach na lotnisku, przemówił do wiernych przed zagrzebską Katedrą. Następnego dnia, na Mszy świętej ogłosił błogosławionym kardynała Alojzego Stepinca w Marii Bistricy przed mnóstwem wiernych, ich około 500 tysięcy. Papież zaznaczył, iż Alojzy Stepinac śmiale wyłożył swoje życie do świadectwa Ewangelii i jedności Kościoła. Popołudniu, w Nuncjaturze w Zagrzebiu, papież przyjął przedstawicieli kultury. Zaznaczył, że ostatecznym celem kultury to służyć prawdziwemu dobru. Ostatniego dnia w Chorwacji papież odwiedził Split. Odprawiał uroczystą Mszę na splickim Žnjanu. Część wiernych przybyło na łodziach. Zaapelował do Chorwatów, żeby budowali demokratyczne państwo, żeby przezwyciężyć powojenny stan i osiągnęli szlachetne cele do których Chorwacja dąży.
Treći posjet dogodio se od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Bilo je to 100. papino putovanje izvan Italije i Vatikana. Doletio je zrakoplovom u zračnu luku na Krku nakon čega se susreo s tadašnjim hrvatskim državnim vrhom. Do Rijeke je plovio katamaranom, što je bilo prvi put da se na svojim pohodima vozi brodom. U Rijeci se susreo s lokalnim vlastima. Sljedeći dan boravio je u Dubrovniku. U luci Gruž, služio je svečanu svetu misu. Citirao je riječi upisane na tvrđavi Lovrijencu: "Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta" i riječima vijećnice u Kneževom Dvoru: "Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro". U subotu 7. lipnja doletio je u Osijek, a u Vukovaru je blagoslovio križ iz crkve sv. Filipa i Jakova, gdje se susreo s predstavnicima ostalih crkava i vjerskih zajednica. Na blagdan Duhova u nedjelju održana je sveta misa u Rijeci na Delti, a posjetio je i Svetište na Trsatu, gdje je ostavio svoju krunicu, kako bi Gospa Trsatska molila za njega tijekom života i nakon smrti. Posljednji dan boravka Sveti Otac posjetio je Zadar.
Trzecia wizyta odbyła się od 5 do 9 czerwca 2003 roku. Była to setna podróż papieża poza Włochami i Watykanem. Ojciec Święty przyleciał samolotem na wyspę Krk. Spotkał się z ówczesnymi władzami Chorwacji. Do Rijeki płynął katamaranem, co była pierwsza podróż statkiem na jego podróżach. W Rijece przywitał się z przedstawicielami lokalnych władz. Następnego dnia, zwiedził Dubrovnik. W porcie Gruž odprawiał uroczystą Mszę świętą cytując wpisane słowa na twierdzy Lovrijenac: "Wolność nie jest na sprzedaż za żadne skarby świata" i słowa na bramie ratuszu Kneževi dvori: "Zapomnijcie o własnych zdobyczach i dbajcie o wspólne dobro". W sobotę 7 czerwca papież odprawił mszę w Osijeku, a w Vukovarze błogosłowił krzyż kościoła św. Filipa i Jakuba i spotkał się z przedstawicielami innych wspólnot religijnych. Na święto Duchów odprawił Mszę w Rijece na Delcie a zwiedził też i Sanktuarium na Trsatu, gdzie zostawił swoją koronkę, żeby Matka Boska modliła się za niego podczas życia i po śmierci. Ostatniego dnia wizyty zwiedził Zadar.
