Władysław Reymont (7.5.1867.- 5.12.1925.)

Władysław Reymont  (pravo ime Stanislaw Wladyslaw Rejment) poljski je pisac, prozaik i novelist, jedan od glavnih predstavnika realizma s elementina naturalizma u prozi Mlade Poljske. Sin je seoskoga orguljaša. Od 1880. živio je u Varšavi, radio kao krojački šegrt. Od 1884. član je putujućih kazališta i službenik na željeznici. Od 1895. putovao je Europom (Italija, Belgija, Velika Britanija, Francuska). Nakon I. svjetskog rata dva puta boravio je u SAD-u. Od 1920. živio je na vlastitom imanju. U književnosti se pojavio kao pjesnik i izvjestitelj, a kasnije i kao romanopisac. U listu Tygodnik Ilustrowany objavio je 1894. zapaženu reportažu o hodočašću u Jasnu Goru. Pod utjecajem Dostojevskoga napisao je roman Fermenty.  Autor je romana Obećana zemlja (Ziemia obiecana) koji govori o promjenama društvenih odnosa izazvanih industrijalizacijom u građanskoj sredini grada Lođa u Poljskoj. Manji dio njegova stvaralaštva čine pjesme. Dobitnik je  Nobelove nagrade za književnost  1924. godine za djelo Seljaci (Chłopi). U tom romanu suprotstavlja primitivnu pohlepu i egoizma prvih poljskih kapitalista s prirodnim skladnim životom na selu. U novelama zaokupljen je spiritizmom (Uoči svitanja, Przed świtem), revolucijom (Idila, Sielanka) i borbom za neovisnost (Ave Patria) Postupno je u prozu uvodio elemente groze i parapsihologije, što je kulminiralo razmjerno neuspjelim romanom Vampir (Wampir). U povijesnoj trilogiji Godina 1794. (Rok 1794) bavio se političkim i društvenim okružjem posljednje godine uoči diobe zemlje. 

Njegova djela prevođena su i na hrvatski jezik. 

Najvažnija njegova djela: Seljaci, Obećana zemlja, Uoči svitanja, Idila.  

Izvor: https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=52642

Józef Piłsudski (5.12.1867.-12.5.1935.)

 Rođen je u siromašnijoj plemićkoj obtielji u okolicama Vilniusa. Kada mu je bilo dvadeset godina, uhitili su ga zajedno s bratom Bronislavom i poslali u progonstvo u Sibir. Nakon što se vratio u Vilnius 1892. godine sudjelovao je u osnivanju Poljske socijalističke partije i postao glavni urednik njena lista. Zagovarao je aktivno sudjelovanje socijalista u borbi za nezavisnost Poljske. Uhićen je 1900. godine, ali je uspio pobjeći iz zatvora i prijeći u austrijski dio Poljske (Galicija). Radio je na osnivanju začetaka poljskij oružanih snaga u Galiciji, a kada je izbio Prvi svjetski rat, s njima je ušao na teritorij pod ruskom vlašću, nadajući se da će tako potaknuti izbijanje ustanka protiv Rusije. Bio je zapovjednik legija, koje su osnovane da se bore protiv Rusije na s trani Centralnih sila. Ipak, odbio je prisegnuti na vjernost Njemačkoj te je zbog toga interniran. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, stao je na čelo preporođene poljske države, organizirao njene institucije i vodio borbe za njezine granice. Želio je da između Poljske i Rusije nastanu države (za koje se nadao da će ući u konfederalni odnos s Poljskom) pa je zbog toga pokrenuo vojne akcije protiv boljševika. U trenutku najveće opasnosti, kada se boljševička vojska našla kod Varšave 1920. godine, zapovijedao je bitkom u kojoj je protivnička vojska poražena i potisnuta prema istoku. Nakon 1923. godine povukao se iz političkog života, ali već tri godine kasnije izvršio je državni udar i ponovo preuzeo vlast u Poljskoj (iako formalno nije vršio najviše dužnosti, već samo prijelaznu funkciju premijera i ministra obrane). Uveo je autritarni sustav vlasti i sve do svoje smrti 1935. imao je odlučujući utjecaj na poljsku politiku. 

605. godišnjica rođenja Jana Długosza (1415.-1480.)

Jan Długosz grb Wieniawa (lat. Ioannes Dlugossius Longinus; rođ. 1. prosinca 1415. u Stara Brzeźnica, um. 19. svibnja 1480 u Krakovu) - poljski povjesničar, svećenik, tvorac djela Historia, kroničar, geograf, prvi poljski heraldičar, diplomat; odgajao sinopve Kazimira Jagelovića,. Rodio se u plemićkoj obitelji. Studirao je na Krakovskoj akademiji, a 1431. postao je pisar na dvoru krakovskog biskupa Zbigniewa Oleśnickog. To mu je omogućilo ostvarenje u karijeri pa je nakon svećeničkog posvećenja 1440. obnašao visoke crkvene dužnosti. Proslavio se i kao istaknuti diplomat u pregovorima s Teutonskim redom prije sklapanja mira u Torunju (1466.) pa je u znak priznanja postao učitelj sinovima kralja Kazimira Jagelovića. Poslije je više puta bio kraljevski poslanik na pregovorima u Češkoj i Ugarskoj. Nije primio ponuđenu mu nadbiskupiju u Pragu. Smrt ga je zatekla 1480, dok se pripremao preuzeti nadbiskupiju u Lavovu. Tijekom svoje crkvene karijere bio je darovatelj i utemeljitelj mnogih crkava te triju domova za studente Jagelonskog sveučilišta. Ostao je zapamćen ponajprije kao povjesničar. Njegovo najveće djelo pisano na latinskom jeziku - Povijest Poljske - obuhvaća razdoblje od legendarnih vremena do autoru suvremenog 15. stoljeća. Pisana je prema arhivskoj građi, a sadrži podatke i o južnoslavenskim narodima. 

165. godišnjica smrti poljskog pjesnika Adama Mickiewicza (Zaosie kod Nowogródeka, današnja Bjelorusija, 24. prosinca 1798. – Carigrad, 26. studenog 1855.)

 

Podrijetlom je iz sitnoplemićke obitelji. Studirao je književnost u Vilniusu, od 1819. do 1823. godine gimnazijski nastavnik u Kovnu. Stekao je vrlo solidnu naobrazbu, dopunjujući je samoobrazovanjem u društvu prijatelja s kojima je osnovao Filomatsko društvo (1817.). Ondje je pisao prve pjesničke pokušaje u klasicističkom duhu. Odvojen od prijatelja, prolazio je kroz krizu, potaknutu smrću majke te udajom M. Wereszczakówne, Maryle – objekta platonske ljubavi i uskoro pjesničkog ideala. Godine 1922. u Vilniusu je izišao prvi svezak Pjesama (Poezje), koji sadrži Balade i romance (Ballady i romanse) te druge pjesme; njegova je pojava prijelomna i smatra se početkom romantizma u poljskoj književnosti. Slijedi drugi svezak Pjesama (Poezje, 1823) s poemom Grażyna te 2. i 4. dijelom Dušnog dana (Dziady). Pod optužbom za urotničku djelatnost, 1823. u Vilniusu je carski namjesnik Novosilcov pokrenuo proces protiv Filomata, pa Mickiewicz šest mjeseci provodi u zatvoru. Osuđen je na izgon u Rusiju (Sankt Peterburg, Odesa i Moskva do 1828.). Ondje nastaju ciklusi ljubavnih Odeskih soneta (Sonety odeskie) te – nakon putovanja po Krimu – putopisno-metafizičkih Krimskih soneta (Sonety krymskie), oba objavljena u Moskvi 1826.: prvi s prevagom klasicističko-sentimentalističke poetike, drugi – kao vrhunac romantične lirike. Mickiewicza već tada smatraju pjesničkim genijem. Budući da je prijateljevao s ruskom intelektualnom elitom (A. S. Puškinom i dr.), ostvario je niz (salonskih) veza pa boravak u Rusiji ne nalikuje na kaznu; no, nakon objavljivanja poeme Konrad Wallenrod (Sankt Peterburg, 1828.), u kojoj je pokrenuo problem rodoljubivog makjavelizma i koja je izazivala Novosilcovu sumnju, pjesnik je u svibnju 1829. napustio Rusiju. Prije toga tiskano je dopunjeno dvosveščano izdanje Pjesama. Potom je otišao u Berlin, Prag, Karlsbad; u Weimaru je posjetio J. W. Goethea, u Bonnu A. W. Schlegela, zatim stiže u Rim, sa Z. Krasinskim posjećuje Švicarsku. Svu poeziju nastalu u tom razdoblju tiskao je u trećem svesku Pjesama (Poezje, 1833). U Pariz je stigao polovicom 1831., a odatle, s lažnom putovnicom, brzao preko Leipziga i Dresdena u Velikopoljsku, ne bi li se priključio ustanku, ali svi pokušaji prebacivanja postaju besmisleni jer se ustanak već ugasio. Vratio se u Dresden, gdje su, u tri mjeseca, nastale neke važnije pjesme to 3. dio Dušnog dana, "kvintesencija" poljske romantične drame. Iduće razdoblje (1832. – 1839.) Mickiewicz je u Parizu, a njegov angažman usmjeren je na poljsku emigraciju, na osmišljavanje duhovnog programa nakon poraza ustanka - poljskog mesijanizma – koji tumači u Knjigama poljskog naroda i poljskog hodočasništva (Księgi narodu polskiego i pielgrzymstwa polskiego, 1832), te na književnost u funkciji održavanja nade: riječ je o nacionalnom, idiličnom epu Gospodin Tadija ili Posljednji nasrt u Litvi (Pan Tadeusz czyli ostatni zajazd na Litwie, 1834.), remek-djelu poljske književnosti. Napisao je i dvije drame na francuskom jeziku, ali ih nije uspio postaviti na pariške pozornice. Razočaranja su sve dublja: Mickiewicz upada u vjersku krizu, povlači se iz javnog života i prestaje pisati. Godine 1834. oženio se s Celinom Szymanowskom, s kojom je imao šestero djece i, bez stalnog zaposlenja, živio na rubu bijede. Od 1839. predavao je rimsku književnost na sveučilištu u Lausanni (gdje je nastao ciklus tzv. lozanske lirike), ali je već 1840. prihvatio poziv da predaje slavensku književnost na Collège de France u Parizu; učinio je to pod utjecajem mističnog naučavanja Andrzeja Towiańskoga, ali pod pritiskom poljske i francuske javnosti 1844. dobiva otkaz. Nakon razlaza s Towiańskim osniva vlastitu sektu u duhu kršćanskog socijalizma. Godine 1848. otišao je u Rim tražiti od pape da stane na čelo narodno-preporodnih pokreta u Europi; osnovao je poljske legije; u Parizu, zajedno s francuskim socijalistima, utemeljio je dnevnik "La Tribune des Peuples" – vjerujući u napoleonsku ideju i revolucionarni preobražaj kontinenta. Nakon zabrane lista radio je kao knjižničar. Po izbijanju Krimskog rata, 1855. je otišao u Tursku, ne bi li potaknuo organiziranje poljskih legija. Umro je po nekima otrovan, ali najvjerojatnije od kolere. Mickiewicz je ne samo najveći poljski pjesnik, već i najveći duhovni autoritet, čije je djelovanje – i ne samo pjesničko – bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne svijesti. Njegovo književno djelo referentno je u odnosu na veći dio poljske književnosti XIX. i XX. stoljeća. Ipak, izazivalo je i sporove, a često se prisvajalo kao argument u ideološko-političkim raspravama. Mickiewicz je nedvojbeno veliko ime poljskog romantizma, njegov ideolog i prvi pjesnik, liričar "malih-velikih" stvari; on je prevladao goetheovsko-byronovski uzorak romantizma, začetnik je velike poljske romantične drame (Dušni dan), historiozof i mesijanist, ali i pjesnik koji sretno spaja prošlo, sadašnje i buduće: sentimentalizam, romantizam i realizam (Gospodin Tadija) te na taj način otvara put daljnjem razvoju poljske književnosti. Reformirao je poljski jezik te bitno utjecao na njegovu standardizaciju. Snažno je odjeknuo u pjesništvu hrvatskih romantičara. Djela: Pjesme, Grażyna, Soneti, Gospodin Tadija ili Posljednji nasrt u Litvi Konrad Wallenrod, Dušni dan (Dziady), Knjige poljskog naroda i poljskog hodočasništva, Slavenska književnost

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Adam_Mickiewicz

Povijesno središte Varšave na listi UNESCO-a od 1980. godine

Povijesno središte Varšave  (polj. Stare Miasto) uvršteno je 1980. godine na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedinstven primjer poslijeratne obnove starog središta grada, koje sadrži primjerke građevina u svim povijesnim razdobljima od 13. do 20. stoljeća. U izvornom stilu su obnovljeni stari srednjovjekovni grad, stari trg, gradske povijesne kuće, zeleni krug na mjestu gradskih zidina s utvrdom Barbakan, vjerske građevine, Kraljevski dvorac sa Sigmundovim stupom (polj. kolumna Zgmunta).
Povijesno središte Varšave počelo je nastajati u 13. stoljeću oko dvorca vojvoda od Mazovije, koji je kasnije postao Kraljevski dvorac. U samim počecima, za zaštitu je okružen zemljanim zidom, a oko 1339. zamijenjen je kamenim zidom. Glavni trg i mjesto trgovanja (polj. Rynek Starego Miasta), sagrađen je krajem 13. stoljeća ili početkom 14. stoljeća. Ovaj trg je povezivao dvorac s Novim gradom (polj. Nowe Miasto). Od 19. stoljeća četiri strane Trga dobila su imena važnih Poljaka, koji su živjeli na tom trgu. To su: Jan Dekert (sjever), Franciszek Brass (istok), Ignacije Zakrzewski (jug) i Hugo Kołłątaj (zapad).
Na početku Drugog svjetskog rata 1939., područje je teško stradalo u terorističkom bombardiranju njemačkih zračnih snaga Luftwaffe. Tijekom opsade Varšave, započela je obnova povijesnih građevina. Međutim, nakon Varšavskog ustanka 1944., sve zgrade su Nijemci sustavno dignuli u zrak. Nakon rata brzo je obnovljena cijela četvrt, a nastojalo se što je više bilo moguće, da bude kao i prije. U spomen na ustanak otkriven je spomenik 1983. godine.

 (Izvor https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesno_sredi%C5%A1te_Var%C5%A1ave)